Podjeli s drugima...




Avatar

Please consider registering
guest

sp_LogInOut Log In sp_Registration Register

Register | Lost password?
Advanced Search

— Forum Scope —




— Match —





— Forum Options —





Minimum search word length is 3 characters - maximum search word length is 84 characters

sp_Feed Topic RSS sp_TopicIcon
Što bi bilo najbolje?
May 26, 2012
1:28 pm
Avatar
Pasiflora36
Više čitam, malo pišem
Members
Forum Posts: 1
Member Since:
May 26, 2012
sp_UserOfflineSmall Offline
Podjeli s drugima...

Poštovani, trebala bih tuđe viđenje svoje situacije kako bih donijela ispravnu odluku. Imam 40 g., a prvi muž ostavio me radi ljubavnice kad je naših dvoje djece bilo još u pelenama. Bilo je teško to preživjeti i zbog toga što nemam nikoga od svoje rodbine i obitelji, ali u tom sam periodu upoznala Boga, doživjela potpuno obraćenje iz ateizma i sinkretizma u kršćanstvo. U sedam godina blagoslovljene samoće potpuno sam promijenila svoj svjetonazor, misli, način reagiranja, navike, preselila se u drugi grad, doživjela potpunu unutarnju metanoju koja, hvala Bogu, još uvijek traje. Bog mi je na 1. mjestu. Teologiju i Sveto Pismo sam počela studirati najprije doma, a zatim i na fakultetu. U tom periodu sam diplomirala svoj osnovni studij, završila postdiplomski, dobila posao za stalno, materijalno se u potpunosti situirala, sredila svoju emotivnu i svaku drugu prošlost. Bila sam aktivna u svojoj župnoj zajednici i imala svoju molitvenu zajednicu u kojoj sam doživljala pripadnost i razumijevanje kako mogu samo braća po Duhu. Naravno da sam u tom periodu čitala i puno o braku i kakva mora biti žena, pripremala sam se za drugi brak jer sam se vidjela ostvarenom samo u takvoj zajednici. Osim toga, nepripadanje ikojoj obitelji (osim dvoje male djece) i spremnik tople ljubavi koje sam htjela dati onom pravom bili su jaki razlozi da sam se prepustila osjećajima muškarcu z akojeg sam se i udala prije 5 godina. U početku je sve bilo bezazleno, on je mene nazivao jer se osjećao usamljenim, pričao mi o svojim postbračnim problemima (i njega je žena ostavila radi ljubavnika), a ja sam se osjećala dobro jer sam mogla pomoći, jer sam mu govorila o Bogu i kako BOg može izliječiti sve njegove rane. Polako je krenuo u crkvu. Uostalom, to sam radila i puno puta prije toga, i muškarcima i ženama. No dogodilo se da sam se zaljubila i za 6 mjeseci se našla vjenčana s njim. Tek kad smo počeli živjeti zajedno, počela sam nailaziti na velike neriješene probleme koje mi je nekako uspio sakriti i prešutio: financijski problemi, sumnjiva prošlost s nešto kriminala, nezdravi odnosi unutar njegove obitelji (preselili smo se k njemu na selo), velika karakterna mana: lažljivost. Po temperamentu, on je potpuni flegmatik, ali mislim da i inače nema nikakav cilj u životu, tako da sve inicijative dolaze od mene. Društvo mu jako puno znači. S obzirom da je najobrazovaniji u svom selu, voli kad ga drugi slušaju i poštuju radi titule. No nema radne navike. Nisam nikako mogla vidjeti što me čeka , i da je tako sklon laganju u najbezazlenijim stvarima do zatajivanja sudskih procesa u kojima sudjeluje kao jamac drugima ( u pitanju je puno novaca). Renovirali smo kuću jer u njoj nije bilo uvjeta za pristojan život, posložili odnose unutar šire obitelji koliko je moguće da budu što više po Božjem (svekrva je u početku bila veliki problem, bila je bolesno posesivna, sad zajedno odemo u crkvu i radimo na vrtu) ... muž i ja smo jedno vrijeme molili zajedno, idemo na nedjeljno bogoslužje zajedno... i izvana se čini da je sve ok. Ali nije. On mi laže. On nema povjerenja u mene, nikad mi nije dao svog sina da se majčinski brinem o njemu, što me jako povrijedilo, budući da sam ja njemu svoju djecu s povjerenjem "dala". U zadnje vrijeme i moju djecu koristi protiv mene i to čini tako lukavo da se djeca emotivno odijeljuju od mene, da me doživljavaju zlom. Od svog sina je napravio nemuštog agresivnog i emotivno osakaćenog zidara, lijenog mladića bez ideje, bez perspektive, sklonog alkoholu i noćnim izlascima. Moj je sin uslijed takve duhovne atmosfere prestao ići u crkvu, što me boli jer sam svoju djecu odgajala natopljujući ih zajedničkom molitvom i biblijskim pričama. Muž mi skriva svoje aktivnosti. Hobi mu je vinograd i nikad ga navečer nema doma, a vraća se pripit. Njegovi prijatelji spadaju u polusvijet ljudi koji su se pomirili sa svojim propalim životima. Molim vas da se ne čudite, ja nisam bila glupa u početku, itekako sam sve provjeravala, no jednostavno ovo nisam mogla vidjeti: skrivao je od mene. Ono što si jako predbacujem je naivnost i to što sam mu u nekim stvarima vjerovala na riječ. Ali ako čovjeku ne vjeruješ na riječ, kako onda s njima uopće imati odnos? Nikad me ne izvodi van, a ja imam i određene društvene potrebe. Prije tog braka bila sam vrlo aktivna društveno. Pokazivanje emocija za njega su idiotarije. Moja djeca su zavoljela život na selu, pa mi se zbog toga i teže vratiti natrag u grad. S druge strane, financijski mi je to gotovo neizvedivo, ukreditirala sam se za tu kuću toliko da mi ne bi dostajalo za osnovne potrebe. Ne volim ga više slušati kako govori, njegove fore su mi postale glupe, smrdi mi na vino, znoj i cigarete i gadi mi se da me navečer kad takav legne u krevet dodirne rukama koje nije oprao. Ne volim više biti intimna s njim. Silno sam se razočarala u njega, a kad je moju djecu počeo iskorištavati protiv mene i nagovarati ih na vrlo perfidan način da mi se suprotstavljaju, ne mogu mu to oprostiti. U početku sam silno željela imati još djece, sad sam Bogu zahvalna što nemam djecu s njim. Sve me ovo boli i teško mi je izdržavati ovu situaciju, želim otići od njega i prekinuti tu bol. Osoba sam koja stvari rješava kad se pojave kao problemi, a kad znam da imam i Boga, kad Boga pitam i molim za savjet, mislim da u braku ne bi trebalo biti nerješivih problema.. . nisam htjela takav život. Prevario me. Već smo imali teških kriza, i bili na nekoliko seminara, no njega sve to drži par dana i - gotovo, sve dalje radi po starom- po svojem , a ne po Božjem. Ovih godina sve je radio kako sam ja htjela, iako sam ga više puta nagovarala neka ne bude uslužan, nego mi kaže što doista misli, no u zadnje vrijeme pogazio je baš sve. Moram priznati da kad sam nakon 6 mjeseci braka shvatila kakve probleme ima (a još nisam tada vidjela njegov karakter jer sam bila zaljubljena) i već sam tada htjela sve prekinuti, no bilo me jako sram vratiti se natrag, utoliko više što me moj duhovnik odgovarao od toga braka. Kako sam osoba koje se lako ne predaje, počela sam se boriti za njega i brak svim mogućim duhovnim i drugim pozitivnim sredstvima:molitvama, seminarima, čitajući zajedno knjige, raspravljajući o njima, dajući desetinu... no sve je to on činio "samo radi mene", nikad to nije postao i njegov izbor. Sad sam umorna od svega toga i krivim samu sebe da sa i ja živjela u laži. Nisam ga zavoljela onakvog kakav je, nego onakvog kakvim mi se prikazao. Da sam ga poznavala ovakvog kakvog ga sad poznajem, ne bih se udala NIKAD za njega. S njima nemam nikakvo zajedništvo, osim seksualnog i kuće koja je zajednička. A to mi nije dosta. Savjetujte me, recite koju riječ, kako vam sve ovo izgleda? Ima li nade za taj brak?

Forum Timezone: Europe/Zagreb

Most Users Ever Online: 53

Currently Online:
2 Guest(s)

Currently Browsing this Page:
1 Guest(s)

Top Posters:

Paladin: 18

spyder: 14

veselouKristu: 14

Demi: 13

nadalina: 6

Member Stats:

Guest Posters: 0

Members: 992

Moderators: 5

Admins: 0

Forum Stats:

Groups: 2

Forums: 12

Topics: 82

Posts: 485

Newest Members:

AInwade, BradleyRomma, MichaelPrivy, lenka1Nug, haroldPoize, VladimirErype, Peterzex, Karylgog, GlennaVot, DonaldEsopy

Moderators: sdkukec1: 206, Daniel: 3, Jelena Kerovec: 0, iva.b: 0, Ana Sekelj: 0

Administrators:

Podjeli s drugima...