Avatar

Please consider registering
guest

sp_LogInOut Log In sp_Registration Register

Register | Lost password?
Advanced Search

— Forum Scope —




— Match —





— Forum Options —





Minimum search word length is 3 characters - maximum search word length is 84 characters

sp_Feed Topic RSS sp_TopicIcon
Ovisnost, grubost, raspad obitelji i put do oporavka
June 20, 2011
8:57 am
Avatar
sdkukec1
Moderator
Members

Moderators
Forum Posts: 206
Member Since:
July 5, 2004
sp_UserOfflineSmall Offline

Poštovani čitači, prenosim vam prepisku sa jednom našom čitateljicom koja je imala stvarno turbulentnu situaciju ali koja je ustrajala te sada uživa u ugodnim trenucima sa svojom, konačno zdravom, obitelji. Srdačno, Davor1
__________________________________________________________________________

Poštovani,

slučajno sam, tražeći internetom pomoć da nađem odgovore na svoje probleme, naišla na web stranicu Obiteljski život. Izgledate mi kao netko tko bi mogao smireno, razumno i objektivno dati mi savjet u vezi mojih nedoumica, odnosno pomoći mi stvoriti ispravnu sliku događanja u meni i oko mene. Namjerno stavljem naglasak na sebe jer mislim da je vrijeme da napravim nešto za sebe da bih mogla ponovo vrijediti i sebi i drugima.

Ako imate vremena, pročitajte ovaj mail i pokušajte mi odgovoriti, ako ne - izbrišite ga. Bez obaveze.

U braku sam 20 godinu. Moj suprug i ja imamo troje djece, sina od ** godina i dvije kćeri, od * i *. Kroz naš zajednički život često smo prolazili kroz probleme, i one van našeg zajedničkog odnosa koji su utjecali na nas, ali i na one koji su se događali unutar nas samih. Uglavnom, svađe su prisutne od prvog dana do danas s malim prekidima kada bi nam se nešto lijepo dogodilo (preseljenje u zajednički stan, dobivanje željenog posla, rođenje dugoočekivane prve kćeri nakon dva pobačaja), da bismo se nakon nekog vremena ponovo vraćali na staro. Najveći problem gledajući s moje strane, bio je i danas je njegov alkoholizam i nasilno ponašanje, a s njegove strane, kako sam često reče, moje neprepuštanje njemu, odnosno da nikada do kraja nisam bila njegova, da je moj problem u mozgu, da previše mislim. Vjenčali smo se mladi nakon kratkog zabavljanja (9 mjeseci). Meni je bilo nepunih 20 godina, tek sam završila prvu godinu fakulteta, a njemu 25. Već tada je imao problem s alkoholom koji ja, tako mlada, nisam uočavala. Nakon osam mjeseci braka dobili smo sina (kad smo se vjenčali, nismo znali da sam trudna). Već prvi mjesec započeo je sa skitnjama, kašnjenjima s posla i sl. Nakon jednog takvog dolaska s posla u 5 popodne, nakon što je trebao doći iza 2, a ja sam tada bila u 7. mjesecu trudnoće, prvi put me je udario (a sve je najteže učiniti prvi put). Poslije se rodio naš sin, ja sam se brinula o njemu, on se skitao, dolazio kasno ili bolje reći rano ujutro (ne znam je li me u životu varao, on kaže da nije, a ja sam odlučila vjerovati da je tako). Čini mi se da bi mi bilo draže da je bio s drugom ženom nego da je dolazio pijan i zao. Kad je našem sinu bilo godina i pol, započeo je rat. On je pošao u vojsku, a ja sam ostala kod kuće s djetetom. Boravak u vojsci, osim strahota rata, obilježio je dodatni alkoholizam, a mislim i droge. Preživjeli smo sve te strahote, kao i drugi ljudi, i nastavili borbu sa životom: alkoholizam, svađe, nasilje, lomljenje stvari po kući, i tako iz dana u dan i iz noći u noć dugo, dugo godina. Kako je naš sin odrastao, započele su i njegove svađe s ocem iako sam ga uvijek nastojala uklanjati od ovih događanja kroz šetnje, priče, knjige i što mi je već padalo na pamet. Kada je započeo tući i njega, ja sam postala tampon zona. Gutala sam, trpjela i nastojala biti slatka, draga, voljena, da bih smirivala njegove agresivne napade. Kada je trebalo i kada bih osjetila da mogu, oštro bih stajala pred njega, šutala kad je bio pijan, da bih ga opet hvatala u trijeznim dijelovima dana da bih pokušala kroz razgovore nešto postići. O liječenju nikada nije bilo govora jer nikada nije htio priznati da je alkoholičar, do prije par godina, kada mu je zdravlje oronulo (jetra, krv i ostalo što prati alkohol). Tek su loši liječnički nalazi, a ne naše dugogodišnje nastojanje da mu ponudimo ljepši život, doveli do toga da je počeo pokušavati se izvući iz alkoholizma. Na žalost, stalno se vraća, i alkoholizmu i agresiji.

Nikada ranije nisam imala priliku da odem od njega. Prvih godina nisam imala posao. Poslije sam imala posao ali nisam imala stan. Kasnije sam dobila posao u *******, a tu nemam mogućnost odvojiti se od njega. Inače, kad sam prvi put našla posao i to u gradu, jer u ******** nije bilo poslao, derao se i lomio po kući, ali ja nisam odustala. Gotovo pet godina sam putovala na posao u grad. Sinu je bilo tri i pol godine kada sam prvi put počela raditi. Nakon toga sam dobila posao u njegovom poduzeću i nitko nije bio sretniji od njega kada se to dogodilo jer smo radili skupa. Bili smo sretni par godina. Tada se rodila prva kćer. To su bili najljepši dani. Međutim, ponovo sam morala sama prolaziti kroz previše obaveza: posao, kuća, sin i njegova škola, mala beba i dizanje po noći (tri godine se budila svaku noć po tri-četiri sata, nikada me nije zamijenio). Bila sam jako umorna kada sam saznala da sam neplanirano ponovo trudna. To je bio šok za mene. Trudnoća je bila s prijetećim pobačajem s jedne strane (a već sam preživjela dva puta gubitak djeteta), a neplanirana i u vrijeme moga velikog umora s druge strane. On je tada počeo nenormalno puno piti. Mislim da je tri godine bio pijan. Ja sam sve nosila sama. Zajedno smo radili gotovo deset godina. Naše poduzeće je došlo u krizu i ja sam potražila novi posao u gradu, s čime se i on složio, ali me stalno maltretira u svom ludilu, ne smijem ostati noćiti u gradu kada su loša vremena na moru, ako slučajno zakasnim na brod prijeti mi, govori da sam nesposobna, glupa i ne vodim računa o ničemu. Nedavno sam dobila raspored na poslu da jednom sedmično radim popodnevnu smjenu od 4 do 10 navečer. Zaprijetio mi je da to moram riješiti i ja sam u strahu i jadu skupila snage i pitala poslodavca da mi izađe nekako u susret. Rekla sam u najblažem obliku da se suprug ne slaže jer moram noćiti u gradu. Moj poslodavac me je razumio i izašao mi u susret što me je još više pogodilo, jer čovjek kojeg služim dvadeset godina nema razumijevanja za mene, a čovjek kojemu nisam ništa i koji me još dobro plaća razumije me i poštuje.

Danas imam dobro plaćeni posao u gradu (u međuvremenu sam završila fakultet, a u svom poslu sam cijenjena i dobro plaćena), kupili smo stan u gradu, naš sin je odselio malo pomalo od nas i živi u tom stanu, danas i radi doduše sezonski posao, ali sam ga je pronašao. Jednom mi je rekao zašto ne ostavim oca, da je kao mali maštao da smo razvedeni. Prije nekog vremena (mjesec i pol dana), odlučila sam se ozbiljno i iznijela mu da ću ga napustiti. Sve ove ranije godine sam mu time prijetila, ali znao je da nemam gdje. Sada zna da imam tu mogućnost i ozbiljno me je shvatio. Gotovo je počeo plakati, obećao da će sve biti drugačije, šetao se sa mnom i družio taj vikend, ali treći dan je opet bio pijan. Znala sam već dok je to govorio da će opet biti tako i da se on više ne može promijeniti. Ja sada imam 39 godina. Ostalo mi je, ako me zdravlje posluži, još desetak godina normalnog života. Nakon toga počinje malo pomalo starost, bolest... Željela bih tih desetak godina provesti u miru, smijehu i radosti. Mislim da smo to zaslužili i ja i djeca.

Što da radim? Cure ga vole, još su male, a on ih ljubi i donosi im slatkiše. Voli, kako sam kaže i sina i mene. Kaže da smo mi njegov život, ali njegova bolesna sebičnost i posesivnost ne može se više trpjeti. Rekla sam mu ako ne nađem izlaz iz svega i ako me ne bude pustio od sebe da ću otići tako što ću se ubiti. Ne ću se ubiti jer imam djecu, ali točno se tako osjećam.

Puno pozdrava.
****** *********
______________________________________________________________________

Draga Jasna, vi u biti postavljate više pitanja.
Da li ga ostaviti? Da li se odseliti? Kako riješiti situaciju?

Ja ću započeti za zadnjim pitanjem: vaša situacija je vrlo teška - nakon godina izgubljenog povjerenja, emocionalne usamljenosti, nerazumijevanja i grubosti, vi vjerojatno niti nemate više puno snage niti strpljenja za dugotrajan rad i promjenu.
Vaša situacija zahtijeva dugotrajan rad - da bi se vaš brak i odnos postavio na ispravne temelje koje nikada niste niti imali. Vjerojatno će biti potrebna i hospitalizacija, što uključuje stigmatiziranje vašeg supruga, te grupna i obiteljska terapija.

Ako se odselite, možda ga sa time "primorate" da sve to učini. No, to neće dovesti do željenog efekta, jer u koliko to sam ne odluči, nego se osjeća stjeran u kut, onda neće niti biti prave, iskrene promjene. Možda ćete imati neko vrijeme "normalan" odnos, što god da vam to sada značilo nakon toliko godina disfunkcionalnog braka.

I nemojte se izvlačiti na djecu, da je njima dobro ili loše - vi ćete morati donijeti tu odluku i stajati iza nje. Morati ćete paziti da djeca ne misle da su ona razlog za ili protiv vašeg odlaska - djeca su samo jedan od faktora. Ne smijete djeci dati osjećaj krivnje, stoga budite jako pažljivi kako ćete im komunicirati svoju odluku, bilo da ostanete, bilo da odete (ako ostanete, da se djeca ne osjećaju da morate patiti zbog njih ili ako odlazite, da se djeca ne osjećaju da su vas ona razdvojila).

S obzirom da u HR postoji Obiteljski i krivični zakon koji vrlo jasno definira nasilje u domu (iako to ovisi o mjestu gdje se živi - negdje šamar nije nasilje, nego umijeće komuniciranja), pitam se zašto prvo ne probate sa time, jer možete postaviti granice i zaštititi i sebe i svoju djecu zakonskim putem, te njemu pomoći da sagleda stvari na drugačiji način. Uz to, može dobiti i zakonski određeno liječenje.

Sada, nakon svega ovog što sam napisao, moram reći nekoliko stvari o alkoholizmu. Alkoholičari su šarmantni ljudi - mogu nasmijavati društvo, biti vrlo zabavni i hrabri, ali su u sebi duboko podijeljeni ljudi. Moj otac je bio kronični alkoholičar - više od 50 puta na liječenjima, vrlo agresivne naravi - bio je ekspert u oštrenju kirurških instrumenata, te je često puta i njih koristio da "komunicira" svoju volju. Policija i hitna pomoć su bili gotovo svakodnevno u našem domu. Bili smo sramota cijelog naselja.

Nakon godina terapija, liječenja, razgovora sa psiholozima, doktorima i terapeutima, ništa nije pomagalo, sve dok jednog dana moj otac nije susreo Boga. Predao je svoj život Bogu i život mu se u potpunosti promijenio. Po prvi puta je rekao da mu je žao zbog stvari koje je učinio, pronašao je posao, izmirio se sa svima, postao drugi čovjek. Nakon 9 mjeseci je umro, moja mama ga je pronašla u sobi na koljenima - dobio je srčani udar, dva mjeseca prije svog 50og rođendana. Ovo je samo kratka verzija jedne dugačke drame sa sretnim završetkom.

Znam da vam nisam pomogao, nego da sam vam dao malo više stvari za razmišljati. To je ponekad dobar put do rješenja. Nadam se da ćete uskoro pronaći rješenje za svoj brak i život, te da ćete uspjeti pronaći vrijednost koju toliko dugo tražite. No, nemojte ju tražiti u ovome svijetu i od ljudi - svi će vas prije ili kasnije iznevjeriti - to je priroda ljudi. Tražite je u Bogu - Njemu ste toliko vrijedni da je dao svoga Sina za vas - tko će vas ikada toliko voljeti?

Srdačno u Kristu,
Davor Kukec
Direktor
Obiteljski život Hrvatska i BiH
Ogranak udruge FOKUS

___________________________________________________________________

Poštovani gospodine Kukec,

ispričavam se što sam ovako dugo čekala da se zahvalim na Vašem odgovoru. Željela sam da Vam imam nešto konkretno za napisati. Međutim, ja sam još uvijek ni sama ne znam gdje. Misli su mi izgubljene i rastrešene. Mladen ne pije već tjedan dana. To dosta dobro podnosi u smislu svoje odlučnosti, iako ima određenih fizičkih smetnji koje u stvari nisu važne, proći će, i nadam se, i radi njega i radi nas, da će to potrajati. Da li ću ostati tu gdje jesam još nisam odlučila. Želim otići a nešto mi ne da. Iako u stvari nisam ja ta koja je dovela do točke da se brak i obitelj možda raziđu, još uvijek imam osjećaj da ja ne smijem biti ta koja je to učinila. U glavi mi je nemir i ne mogu nikako da razbistrim misli i nađem ono što će mi pomoći odlučiti se ispravno i pošteno za svih. Čim počnem razmišljati vraćaju mi se slike ovih godina iza mene i samo plačem. Zašto se ovo meni dogodilo, je li moglo biti drugačije, jesam li nekome u životu naudila da mi to život vraća. Učili su nas da nas Bog ne kažnjava već da nas kažnjavaju naši grijesi. Koji sam to grijeh napravila da mi se ovako vratilo? Nisam imala dovoljno vremena u životu da sagriješim. Da li mi se vraća što sam bila tvrdoglava i odlučila se udati kad su mi svi oko mene govorili da sam premlada. Osjećala sam se dovoljno jakom da idem kroz život bez tuđih savjeta. Ali sve je to prošlost i u ovom trenutku nije važno i nema utjecaja na sadašnjost. Ne podnosim ga više pored sebe, ali želim mu sve najbolje. Čini mi se da bih lako otišla kad bi se sredio kao čovjek, postao jak i staložen, prihvatio se svog života i živio ga. Ponovo plačem. Godinama nisam mogla plakati. Počela sam prije nekoliko mjeseci i izlila sam more suza. Možda dok sve isteknu smirim se i uspijem vidjeti gdje sam.

Hvala Vam na Vašem odgovoru, najiskrenije. Nadam se da ću srediti svoj život i vratiti svojoj djeci sve što nisu dobili a imali su na to pravo. Pogotovo mom sinu koji je sa mnom prošao one najteže dane. Molim Boga da mu to sve jednog dana vrati.

Vama i Vašoj obitelji želim sve najbolje, kako i zaslužujete.

Puno pozdrava.

_________________________________________________________________

Poštovani gdine Kukec,

ovih dana će se napuniti godina dana otkada je moj suprug krenuo na liječenje. Još uvijek s određenom dozom straha, ipak Vam želim prenijeti i lijepe vijesti jednako kao što sam Vam se obratila u vrijeme mojih najtežih dana. Kada sam Vam se zadnji put obratila krajem ljeta 2009. godine, moja obitelj se nalazila u očajnoj situaciji koja je potrajala narednih još skoro godinu dana, nakon što je kulminirala saobraćajnom nesrećom moga supruga jednog dana, koja nije na sreću imala pretjerano teške fizičke posljedice na mog supruga, ali je utjecala na njega na način što je njime u potpunosti ovladao strah i izgubljenost uzrokovani dugogodišnjim konzumiranjem alkohola. Došao je u stanje kada više nije znao gdje se nalazi, gubio se i fizički i mentalno. Kada sam jednog dana došla s posla, našla sam ga u krevetu u tako lošem stanju da je izgledao kao mrtvac koji diše. Zazvala sam jednog privatnog liječnika, neuropsihijatra, u kojega sam imala povjerenje i zamolila ga da nas primi i uputi me kojim putem da krenem s njegovim liječenjem. Moj suprug je bio u takvom stanju da je išao gdje god da ste ga odveli. Dobio je prvu dozu lijekova i upućen da se obratimo bolničkom psihijatru radi nastavka liječenja u bolnici. Započeli smo par tjedana s liječenjem kod kuće kao prva pomoć. Nakon toga je smješten u bolnicu, upućen u klub liječenih alkoholičara koji je organiziran pri bolnici, i krenuli smo s liječenjem koje još uvijek traje. Paralelno sam stupila u kontakt s gradskim obiteljskim centrom, gdje je moj sin otišao par puta, ali nije želio nastaviti. Želio je pomoć, ali nije našao pravu osobu koja bi mu "legla". Ja sam par mjeseci posjećivala psihologa. Sve su ovo počeci. Krenuli smo na dugi put za kojega ne znamo hoće li biti uspješan. Previše je ružnog iza nas i teško je izgraditi povjerenje i vjeru u nekoga i nešto. Ali sada nam je lijepo, uživamo u svakom novom danu i mi i djeca. Ne očekujemo puno, ali u isto vrijeme i ne sumnjamo.

Kada sam ga odvela na liječenje, prvenstveno sam to učinila iz ljudskih kršćanskih osjećaja, jer da to nisam učinila, mislim da bi bio umro vrlo brzo. S druge strane, moji sebični razlozi bili su da se sredi da ga mogu napustiti. Međutim, njegovo veliko sudjelovanje u liječenju i želja da uspije, potakla je u meni želju da mu dam podršku. Isto tako, takav bez alkohola postao je podnošljiv za zajednički život, javila se nada da djeca mogu imati obitelj. Bolnička testiranja koja je morao obaviti na početku ulaska u klub okarakterizirala su ga kao "pomaknutu" ličnost, što sam znala i sama. Imala sam istog supruga, samo sada bez alkohola. Puno razgovaramo. Ispočetka, i dugo kasnije, uglavnom sam ja govorila, on šutio. Sada i on, sve češće, nešto iznese po čemu vidim da ipak razmišlja. On je na bolovanju već godinu dana i ja ga, a takva je i odlika Kluba, stalno potičem na razmišljanje o samome sebi i njegov utjecaj na samoga sebe, djecu i mene. Pokušavam mu pokazati kako je život lijep, potičem ga da bude hrabar i samouvjeren.

Rekla bih za našega sina da, na moju veliku radost, stasava u stabilnu ličnost u koju ja imam povjerenje. On se još uvijek razvija, ima trenutaka kada je pravo nezrelo dijete u svojim razmišljanjima i riječima, a opet ima trenutaka kada me iznenađuje njegova mudrost i zrelost. Posjećuje nas, odlazi s nama na izlete, obiteljska događanja, prima nas u svoj život. Voli kad se smijemo i šalimo, iako vidim na njemu da je oprezan i njegov smijeh i radosne riječi često mi izgledaju kao njegov doprinos novoj lijepoj obitelji, slično kao i ja. Još se nismo opustili, ali se puno trudimo svi i zato vjerujem da smo krenuli putem života.

Stalno zahvaljujem Bogu na svakom uspjehu koji nam novi dan donese i molim ga da mi da snage da ostanem zdrava fizički, psihički i duševno da svojoj djeci nadoknadim sve što smo propustili.

Ispričavam Vam se što se nisam priključila forumu na koji ste me uputili, nisam baš tip osobe za takve stvari, ali moja obitelj je danas nada mnogim ljudima koji nas poznaju, jer nitko ne može vjerovati što se dogodilo s nama.

Hvala Vam još jednom što ste mi pružili podršku u onim danima.

S poštovanjem,
******* *********
_____________________________________________________________________

Poštovanje, Jasna…
Drago mi je što ste se javili i što imate pozitivno iskustvo – stvarno Bogu hvala na tome. I imate pravo, samo vas je On čuvao u tim situacijama. Stvarno je teško i zamisliti teškoće, žrtve i odluke koje ste morali donositi i podnositi da bi danas bili ovdje. No, ne zaboravite slijedeće… u jednom od prošlih emaila pitali ste se za što vas to Bog kažnjava, da li postoji neki grije zbog kojeg ispaštate? Ne zaboravite slijedeće: iako su stvari teške, Bog vas nije ostavio samu – dao vam je i snagu da sve to podnesete i da se na kraju radujete sa ishodom. To je upravo ono što i kaže ovaj stih iz Pavlove poslanice Korinćanima: "Nikakva kušnja veća od ljudske snage nije vas zadesila. Bog je vjeran i neće dopustiti da budete kušani preko vaših snaga, nego će vam zajedno s kušnjom dati sretan ishod, da je možete podnijeti." (1. Korinćanima 10,13). Vidio sam koliko je puta Bog iskoristio i moje iskustvo sa mojim ocem da mi pomogne pomagati drugima, jer puno bolje razumijem njihove teškoće i borbe. Možda je i vas i vašu obitelj Bog proveo kroz ovu situaciju da možete biti svjetlo i podrška mnogima koji se bore sa sličnim situacijama. Pošto je moj otac bio kronični alkoholičar, kao što sam vam i pisao, znam koliko je to bilo teško za vašeg supruga da prestane piti. No, ne zaboravite – prava promjena dolazi iznutra, kada se srce promijeni. Stoga, nastavite razgovarati s njim. Odlično je da ga hrabrite – ponekad mi sami nismo svjesni koliko trebamo biti zahvalni za svoje partnere koje je Bog stavio u naše živote, ponekad i da nam spase život. Mislim da ste odlično opisali situaciju – od suprugove ovisnosti, sinovljeve potrage za pomoći, od vaših ponekad iskrivljenih motiva, pa sve do toga da je Bog kroz ovaj proces promijenio vašu cijelu obitelj – vaša srca. Sada kada je situacija drugačija, ne zaboravite gdje ste bili, i to ne u smislu da se stalno vraćate na prošlost i da to pretresate i stavljate pod nos jedni drugima, već da slavite svaki dan pobjede nad ovisnošću, svaki dan slobode izražavanja osjećaja i toga da imate obitelj koja je sada na drugačijim temeljima. Jako sam radostan zbog vašeg iskustva i podijeliti ću ga s drugima na našem forumu, naravno uz potpunu zaštitu vaše privatnosti, ali mislim da i drugi koji se bore sa sličnim situacijama i koji si izgubili nadu, moraju čuti vaše iskustvo.
Možda jednom, kada će biti situacija zrelija, možemo se zajedno naći na jednom obiteljskom druženju. Voljeli bi vas upoznati.
Srdačno,
Davor Kukec
Obiteljski život Hrvatska

Forum Timezone: Europe/Zagreb

Most Users Ever Online: 53

Currently Online:
2 Guest(s)

Currently Browsing this Page:
1 Guest(s)

Top Posters:

Paladin: 18

spyder: 14

veselouKristu: 14

Demi: 13

nadalina: 6

Member Stats:

Guest Posters: 0

Members: 1058

Moderators: 5

Admins: 0

Forum Stats:

Groups: 2

Forums: 12

Topics: 82

Posts: 485

Newest Members:

JesusOrems, Philipplumb, DannySnolo, Philipdab, kelliexa11, ArthurErurN, Olgapaurb, JamesBroft, PanIvan, AnthonyGax

Moderators: sdkukec1: 206, Daniel: 3, Jelena Kerovec: 0, iva.b: 0, Ana Sekelj: 0

Administrators: