Podjeli s drugima...

Barbara i ja smo naučili kako će brak propasti bez plana i unutarnjih izvora pomoću kojih
se krećemo kroz nevolje.

Sve je počelo u ljeto 1976. godine. Barbara i ja se nismo baš dobro slagali – stalno smo se grizli i svađali. Naš seksualni odnos bio je na najnižoj razini ikada. I kada smo stigli u Little Rock, naš novi dom je bio tako prljav da su nam bili potrebni dani da ga očistimo. Kasnije smo saznali da su nas pri kupovini kuće prevarili za nekoliko tisuća dolara.

Naše nevolje su se počele brzo gomilati. Jednog jutra u kolovozu primili smo telefonski poziv. Moj brat je rekao: „Dennis, tata je jutros umro.“ Moj tata je uvijek bio snažan oslonac u mom životu. Umro je od iznenadnog srčanog udara u dobi od 66 godina.

I tako sam spakirao svoju obitelj i svi smo se ne tri tjedna preselili u grad Ozark u Missuriju kako bismo pomogli mojoj majci u pripremama oko pogreba i u tom prvom razdoblju tugovanja. Živjeli smo doslovno sa stvarima u kovčezima.

Nekoliko mjeseci kasnije uslijedio je još jedan telefonski poziv iz Ozarka te smo saznali da je i moj brat imao srčani udar. I tako sam usred grozne zime otišao u Ozark kako bih vodio obiteljski posao s propanom. Ono s čime sam se tamo suočio bilo je šokantno: smrznute ceste pune poledice i snijega, hladan vjetar koji je snižavao temperature do 30 stupnjeva ispod ništice i ljudi u očajnoj potrebi za gorivom.

Radio sam po cijele dana pokušavajući pokriti sve potrebe, i jednu večer kada sam legao u krevet u kojem je moj otac umro, osjetio sam kako mi srce kuca neobično brzo. Što su sotkucaji srca bili brži, to sam uplašeniji bivao, sve dok na kraju nisam odjurio u bolnicu u kojoj je moj brat već boravio.

Neko su vrijeme mislili da i ja možda imam srčani udar. Ali uspostavilo se da je to bila reakcija na stres i pritiske s kojima sam se suočavao. Pokazalo se da je isto doživio i moj brat. U veljači sam se vratio kući i saznao da naš sin Benjamin mora ići na veću operaciju abdomena. Sve je bilo u redu i dobro se oporavio, ali financijski smo to teško podnijeli.

Ubrzan rad srca

Na sreću, proljetni mjeseci su prošli mirno. Onda je u lipnju Barbara odrađivala svoju uobičajenu jutarnju tjelovježbu. Još nisam otišao na posao kao što to obično činim u to doba te sam ju gledao diveći se njezinoj energiji dok je radila trbušnjake. Odjednom je stala i stavila glavu među koljena.

Rekao sam: „Draga, što se dogodilo?“
„Osjećam slabost.“
„Mogu ti pomoći?“
„Mislim da mi srce ubrzano kuca.“
„Pa, možda trebaš ustati i prošetati. Daj da ti pomognem ustati.“ Napravili smo svega tri koraka i onda se srušila na krevet, gotovo se onesvijestivši. Provjerio sam joj puls, i srce joj je kucalo tako brzo da nisam mogao izbrojati otkucaje. Pozvao sam hitnu pomoć koja je odvezla Barbaru u bolnicu.

Tijekom jutra otkucaji srca su joj porasli na 180 do 200 u minuti. Krvni tlak joj je bio alarmantno nizak. Nešto prije podneva počeo sam očajavati. Nedavno sam izgubio tatu. Hoću li sada izgubiti i ženu? Nazvao sam Kitty Longstreth, udovicu s kojom smo se sprijateljili u Little Rocku i zamolio ju da moli.
„Naravno, evo odmah ću krenut moliti!“

U četiri sata poslije podne liječnici su mi rekli kako će pokušati zaustaviti Barbarino srce elektrošokom te ga onda ponovo pokrenuti kako bi se povratio normalan ritam. Nije bilo drugog izbora. Ali u 16:05 liječnik se vratio i rekao: „Nismo morali primijeniti elektrošok. Srce vaše žene se odjednom vratilo u normalu.“

Budući da mi nisu dali da vidim Barbaru, odlučio sam nazvati Kitty da joj kažem dobru vijest. Kada sam joj rekao što se dogodilo u 16:05, ona je rekla: „Tada sam prestala moliti. U tom sam trenutku znala da je sve u redu.“

Sljedećih 30 dana Barbari se srce ubrzavalo, a isto tako i meni i djeci. Tada smo otkrili da je trudna. Time je završila naša godina dana kušnji i nevolja, ali smo prošli kroz osam mjeseci neizvjesnosti pitajući se hoće li dijete koje se rodi biti zdravo. Tri tjedna nakon termina rodila je dječaka od 4100 grama kojeg smo nazvali Samuel.

Oluje su neizbježne

Priznajem da to nije najgora moguća serija nevolja s kojima se par može suočiti. Ali iz tog iskustva koje se dogodilo rano u našem braku, naučili smo važnu lekciju. U životu nije uvijek sve sunčano. Ponekad se na horizontu pojave oluje. I bez plana i unutarnjih izvora pomoću kojih se krećemo kroz te nevolje, brak će patiti.

Mnogi parovi ne uspiju predvidjeti nevolje i probleme s kojima će se neizbježno susresti. A onda kada nevolja navale, mnogi muževi i žene se okrenu jedno protiv drugoga umjesto da se zajedno okrenu prema Bogu.

Dio strategije suočavanja s problemima je shvatiti kako Bog ima mnogo razloga zašto dopušta poteškoće u našim životima. Ja time ne govorim da ih on uzrokuje. Vjerujem da ih dopušta iz mnogo razloga, ali poteškoće ne znače da nešto nije u redu s vašim brakom. I Bog želi da mu vjerujemo usred tih oluja i da rastemo zajedno kao par.

Nevolje ne donose neutralne rezultate. One će ili spojiti ili razdvojiti dvoje ljudi. Prirodna tendencija je da kroz nevolje prolazimo sami i da kao par ne dijelimo što bismo trebali.

Photo Credit: VinothChandar via Compfight cc

Photo Credit: VinothChandar via Compfight cc

 

Ovo su neka načela koja smo naučili:

1. Dajte svojem supružniku vremena i slobode da nevolje procesuira drukčije od vas. Problemi s kojima smo se Barbara i ja suočili te godine doveli su nas do raskrižja: hoćemo li dijeliti naše poteškoće i dati drugoj osobi prostora da procesuira probleme? Sjećam se kako sam bio kušan misliti kako je Barbara bedasta zbog tolikog promišljanja tijekom mjeseci nakon epizode s tahikardijom. Morao sam se boriti s porivom da omalovažim njezine osjećaje i kažem joj: „Trgni se, draga moja. Sve će biti dobro.“ Ali Barbara je željela podijeliti svoje strahove sa mnom. Trebala me je da ju saslušam. Muškarci i žene drukčije procesuiraju stvari, stoga nemojte pokušavati prisiliti svog supružnika da bude poput vas.

2. Shvatite kako će se pojaviti kušnje da postane usredotočeni sami na sebe i da se povučete jedno od drugoga. Želja da se povučemo je u tim periodima najveća zato što je jako teško da druga osoba nosi vaše breme. Kao rezultat toga, vi počnete misliti kako vas druga osoba ne razumije i bol koja proizlazi iz tog zaključka vas potiče da se povučete na sigurno.

3. Odgovorite na nevolje tako što ćete zajedno kao par prihvatiti Božju perspektivnu trpljenja. Parovi koji su spoznali umijeće prolaženja kroz nevolje zajedno tražeći Božju perspektivu mogu razviti slatko i snažno duhovno zajedništvo. Dok smo se borili sa svojim nevoljama, Barbara i ja smo naučili jedno načelo kako se nositi s problemima: „U svemu zahvaljujte“ (1 Sol 5,18). To nije pojednostavljeno rješenje guranja glave u pijesak i ignoriranja stvarnosti. Sasvim suprotno, vjerujem da, kada zahvaljujemo u svemu, izražavamo svoju vjeru u Boga koji zna što radi i koji je vrijedan pouzdanja.

4. Upamtite da vaš supružnik nikada nije vaš neprijatelj. Shvatite da vaša borba nije protiv vašeg supružnika; oduprite se porivu da ga/ju kaznite ili da mislite kako je on ili ona problem. Vaš supružnik je vaš intimni saveznik, suputnik koji zajedno s vama nosi breme i koji je tu kako bi vas ohrabrio kada prolazite kroz teška vremena.

5. Ako se vaše breme patnje nastavi kroz duže vrijeme, potražite pomoć izvana. Ako se osjećate da kao par klizite u provaliju, nemojte čekati dok se ne nađete na samom rubu. Potražite pobožan savjet od para koji vam može poslužiti kao mentori, pastora ili savjetnika kako biste dobili novu izvanjsku perspektivu problema.

Tih godinu dana nisu bili jedino razdoblje nevolja i patnji za mene i Barbaru. Lekcije koje smo naučili te godine pomogle su nam da se pripremimo za mnoge nevolje koje su došle kasnije. Naučili smo da su patnje uobičajene za svaki brak. Način na koji reagirate na njih odredit će hoće li vaš brak procvjetati ili uvenuti.

Autor: Dennis Rainey