Skip to content

Muškarci koji ne žele odrasti

minijatura motora | (C) Jorge Barrios, via Wikimedia Commons
(C) Jorge Barrios, via Wikimedia Commons

Ponekada i najmanja gesta može puno toga reći. Sjećam se kad sam prvi puta doveo Mariju svojoj kući da upozna moju obitelj. Bilo je to za jedan vikend i moji su nas roditelji poveli na košarkašku utakmicu. Kad smo stigli pred stadion, padala je kiša. Imali smo samo jedan kišobran, pa nas je moj tata dovezao do samoga ulaza da ne pokisnemo. To se jako dojmilo Mariju. Ako je moj tata toliko uslužan, pomislila je, mora biti da sam i ja pokupio bar nešto od takvog karaktera.

I premda, priznajem, ne slijedim uvijek primjer svoga oca, ipak sam od njega puno naučio o tome kako biti dobar muž, dobar otac i dobar čovjek. Sretan sam što imam oca koji me svojim primjerom poučio kako se preuzima odgovornost. Bio je dobar hranitelj obitelji, volio je moju majku, bio je aktivan u crkvi i u društvu i trudio se zajedno s mojom majkom odgajati sestru i mene. Bio je dosljedan, stabilne ličnosti i mudar. Isto tako, uvijek nam je bio na raspolaganju.

I još uvijek nam je na raspolaganju.

No, suprotna priča od primjera moga oca su muškarci koji ne žele odrasti, o kojima u zadnje vrijeme dosta razmišljam. Na primjer, moja supruga Marija je uključena u rad sa poslovnim ženama. U sklopu svojega rada upoznala je puno žena čiji su se muževi nakon dosta godina braka opet počeli ponašati kao adolescenti. Neki su čak ostavili svoje žene i djecu kako bi našli uzbuđenje koje im, po njihovom mišljenju, nedostaje.
Postoji nešto što se naziva „sindrom Petra Pana“. To je sve češća pojava kod mladih muškaraca koji, čini se, ne žele odrasti. Lutaju od posla do posla, žive sa roditeljima ili nekolicinom prijatelja i životni fokus im je na piću, razuzdanim zabavama, praćenju sportova, igranju video igrica i ženskarenju.

Ono što ovu generaciju mladih muškaraca razlikuje od prethodnih generacija mladića jest odgađanje braka dulje nego što je to u prošlosti bio slučaj i činjenica da kultura u kojoj živimo muškarce potiče da se što duže ponašaju kao tinejdžeri. Sociolog Michael Kimmel u svojoj knjizi „Guyland“ („Zemlja muškaraca“) piše:

„Guyland je svijet u kome mladi muškarci žive. To je jedno razdoblje života, nedefinirano vremensko razdoblje između puberteta i odraslosti koje se često može protegnuti na čitavih deset godina, pa i dulje, a istodobno to je i naziv za sva ona mjesta gdje se momci okupljaju kako bi se jedni sa drugima mogli ponašati jednostavno kao momci, neopterećeni zahtjevima roditelja, djevojaka, poslova, djece i ostalih gnjavaža odrasloga života. Pod utjecajem ovakvog petar-panovskog svjetonazora u kome su stvari izokrenute naglavce, mladići izbjegavaju odgovornosti koje sa sobom donosi odrasla dob te nastavljaju uživati u blagodatima tinejdžerstva, dok njihova dječačka ega, koja su još uvijek prisutna u njima, junački pokušavaju dokazati da su odrasli u prave muškarce, usprokos svim činjenicama koje govore suprotno.“

Čini se kao da su ovi mladi ljudi razvili izvrnutu sliku muškosti. Misle da postati muškarac znači dobiti što god želiš. Zato im se započinjanje obitelji čini kao odricanje od dragocjene slobode i neovisnosti. Stoga se pitam kakvi će muževi i očevi ti ljudi postati, uz takav način razmišljanja, kad se jednom konačno ostave djetinjastog ponašanja.

Photo Credit: Paul L Dineen via Compfight cc
Photo Credit: Paul L Dineen via Compfight cc

Ja sam od svoga oca naučio da biti muškarac znači preuzeti odgovornost: odgovornost za svoje odluke i postupke, za svoju obitelj, za zajednicu u kojoj živiš i za sljedeći naraštaj. Ključni korak do toga da postaneš muškarac jest da nađeš suprugu i podižeš obitelj.
Naša grešna ljudska priroda čezne za neovisnošću i slobodom. Mi želimo živjeti život po svome i izbjegavati odgovornosti i obveze prema Bogu i drugim ljudima. Kao što nam to kaže prorok Izaija: „Poput ovaca svi smo lutali i svaki svojim putem je hodio.“
Mi živimo u kulturi koja slavi i cijeni mladost, ljepotu i neovisnost – pa čak i po cijenu odrastanja. Mnogi mladi ljudi danas sebe okružuju svijetom medija i zabave koji im govori da je posve u redu živjeti život usredotočen na samoga sebe, slobodan od obaveza i predanosti bilo čemu osim beskonačnom užitku.

U ovakvome svijetu, gdje mogu muškarci, mladi i stari, naučiti kako se postaje pravi muškarac? Jednostavan odgovor glasi: od drugih muškaraca! Bilo da smo mladi ili stariji, potrebni su nam drugi muškaci u našem životu koji će nas poučiti riječju i primjerom, te koji će nas ohrabriti i poticati da donosimo ispravne odluke za svoj život.

  • Muževi i očevi trebaju iskoračiti i preuzeti odgovornost za podizanje sljedećeg naraštaja zdravih odraslih muškaraca.
  • Dječaci koji odrastaju bez očeva trebaju druge muškarce koji će ući u njihove živote i biti im životni mentori.
  • A mladići koji ne žele odrasti trebaju vršnjake i starije mentore koji će ih potaknuti da se ponašaju kao muškarci.

Dennis Rainey, predsjednik organizacije FamilyLife, piše:

„Nitko od nas nikada neće prerasti potrebu za nekim tko će nam biti mentor kroz život. No mentor je nužno potreban pogotovo onima koji su spremni priznati da su njihova tinejdžerska ponašanja i želje još uvijek vrlo jake. Ako si odrastao muškarac, a još uvijek se redovito ponašaš na nezreo, adolescentski način, potrebni su ti ljudi koji te mogu izazvati da se izdigneš iz takve situacije i iskoračiš naprijed u životu.“

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.