Podjeli s drugima...

Pravi muškarac je onaj koji se trsi, preuzima odgovornost i inicijativu kao muž i otac.

„Jednom davno muškarci su nosili hlače i bili su dobri u tome. Žene su rijetko kada morale same otvarati vrata,a starice nikada nisu same prelazile cestu. Muškarci su preuzimali kontrolu jer je to bilo nešto što muškarci čine. Ali negdje po putu svijet je odlučio da im muškarci više nisu potrebni. Muškarcima su, kavicu po kavicu s nemasnim mlijekom i disco za discom skinute njihove kaki hlače te su ostavljeni negdje na razmeđu između dječaštva i dvospolaca. Ali danas postoje pitanja na koje društvo koje ne raspoznaje spolove nema odgovora. Svijet sjedi i promatra dok se gradovi ruše, djeca bivaju neposlušna, a one sićušne starice ne uspijevaju prijeći cestu. Po prvi puta od pojave zločinaca potrebni su nam heroji. Potrebni su nam odrasli ljudi. Potrebni su nam muškarci koji će odložiti plastične vilice, odmaknuti se od jedenja salata i ujediniti svijet koji upao u stanje letargije i zadovoljstva. Vrijeme je da uprljate ruke. Vrijeme je da se odazovete na poziv muževnosti. Vrijeme je da ponovo odjenete hlače.“

Iz reklame za Dockers jeans

Photo Credit: dalioPhoto via Compfight cc

Photo Credit: dalioPhoto via Compfight cc

Inicijativa je srž muževnosti. Muškarac koji je pasivan neće doživjeti ništa osim neuspjeha.

Muškarci nisu stvoreni da bi bili promatrači. Pravi muškarci prihvaćaju odgovornosti umjesto da smišljaju izgovore; traže rješenja, umjesto da bacaju krivnju.

S druge strane, muškarci koji su nezainteresirani i isključeni, bilo da je riječ o oženjenima ili samcima, zadovoljit će se razvodnjenom, blijedom muškošću. Takvom se muškarcu život događa, on nije taj koji se događa životu. Njegova očekivanja su vrlo niska. A isto tako i njegova postignuća.

Odbacivanje svoje uloge

Zašto neki muškarci na poslu mogu inicirati velike pothvate i nadvladati nesavladive prepreke, a u isto vrijeme ostati pasivni u odnosima i vođenju doma? To je poput bolesti koja zahvaća muški rod. Nitko od nas nije imun na virus pasivnosti. Tijekom godina preispitao sam vlastiti život i sastavio popis jadnih izgovora koje sam koristio za nedostatak inicijative.

  • „Preuzimanje inicijative je težak posao i umoran sam od toga.“ Nerado to priznajem, ali čista sebičnost bila je najčešći uzrok moje pasivnosti. U godinama koje su iza mene, nakon što bih riješio probleme na poslu, želio sam samo vegetirati, gledati televiziju i ne uključivati se u stvari kao što su čišćenje kuhinje, pomoć u kućanskim poslovima, domaće zadaće ili stavljanje djece na spavanje. I svakako se nisam htio baviti važnijim pitanjima kao što popravak odnosa sa ženom ili discipliniranje djece. Mnogo sam se puta morao izvući iz svoje fotelje i uvući i situaciju koji bih radije samo ignorirao. Biti muškarac uključuje bol. Inicijativa zahtijeva žrtvu i samoodricanje.
  • „Ne znam kako inicirati.“ Kada sam bio samac, razvijanje odnosa sa ženama bilo je riskantno. Krivulja učenja bila je strma. Kasnije, kao mužu, često mi je bilo lakše prepustiti ulogu vodstva ženi. Kao tata, znao sam da moram razviti odnos sa svojim kćerima i voditi ih na zajedničke izlaske, ali o čemu bismo trebali razgovarati? Druge odgovornosti, poput razgovora o seksu sa djecom, bilo je lakše odgađati do nekog trenutka u budućnosti.
  • „Preuzimanje inicijative znači da bih mogao pasti.“ To možda znači da sam već promašio i lakše je ne riskirati ponovno. Bilo da je riječ o pozivu djevojke na spoj kada sam bio samac, ili kasnije u braku planiranju obiteljskog budžeta sa ženom, određivanju granice i discipline za djecu ili jednostavnom svakodnevnom vodstvu obitelji. Uvidio sam da strah od neuspjeha snažno uvlači čovjeka u pasivnost. Ali pravi muškarci poduzimaju akciju. A kada to čine, događaju se velike stvari. Samo pitajte mog prijatelja Toma.

Deset pitanja

Mnogo su godina Tom Elliff i njegova žena Jeannie odvajali vrijeme kako bi nekuda zajedno otputovali i maknuli se od svakodnevne rutine. Zajedno su čitali Pismo, molili i provodili predivno vrijeme razgovarajući o svojim životima.

Jedne godine Tom je odlučio podići raspravu na višu razinu i u tom procesu se otvorio više no što to većina muževa ikada učini. Kroz nekoliko mjeseci sastavio je popis pitanja temeljenih na stvarima koje su brinule Jeannie i onda ih izvukao tijekom njihovog odmora u planinama Stjenjaka.

Ovo je popis:

  1. Što mogu učiniti kako bi se osjećala više voljenom?
  2. Što mogu učiniti kako bi osjećala da te više poštujem?
  3. Što mogu učiniti kako bi se osjećala da te bolje razumijem?
  4. Što mogu učiniti kako bi se osjećala sigurnijom?
  5. Što mogu učiniti kako bi imala više sigurnosti glede smjera u kojem se krećemo?
  6. Koju osobinu bi željela da razvijem?
  7. Koju osobinu bi željela da pomognem tebi da ju razviješ?
  8. Koje postignuće u mom životu bi ti donijelo najviše radosti?
  9. Što bi ti pokazalo da zaista želim biti nasljedovati Isusov primjer?
  10. Koji zajednički cilj bi voljela da ostvarimo?

Vjerojatno si mislite:„Nema apsolutno nikakve šanse da ikada svojoj ženi postavim takva pitanja!“

Za takvu vrstu ranjivosti potrebna je hrabrost.

Bila sam oduševljena

Kada sam radio intervju s Tomom i Jeannie u svojoj radijskoj emisiji Family Life Today (Obiteljski život danas), pitao sam Jeanni kako se osjećala kada je čula ta pitanja. Odgovorila je kako je prva stvar koju je osjetila bio osjećaj iznimne časti da njezin muž želi znati kako se ona osjeća vezano uz važne stvari u njihovim životima. „Bila sam oduševljena“, prisjetila se. „Bilo je predivno.“

Tom je mnogo puta nakon tog prvog doručka prošao kroz ta pitanja sa svojom ženom. Kada mi je ispričao o tom iskustvu, činilo mi se to kao savršena ilustracija redaka iz 1 Petrove poslanice 3,7 koja daje upute muževima:

 „Jednako i vi muževi živite sa svojom ženom, kao sa slabijim bićem prema (vjerskoj) spoznaji! Iskazujte im poštovanje, budući da su subaštinice milosti, to jest života, da vaše molitve ne naiđu na zapreku.“ 

Postavljanje tih pitanja i slušanje odgovora na njih pomaže mužu da razumije srce svoje žene. To stvara jednu dublju sponu između muža i žene i razvija međusobnu odgovornost.

To je ona vrst ljubavi, razumijevanja i vodstva na koje smo pozvani kao muškarci.

Duhovna inicijativa – najviše zastrašujuća od svih

Tijekom godina izazvao sam muškarce da preuzmu inicijativu i poboljšaju svoje brakove na nov način. Za ovo je potrebna iznimna hrabrost.

Ne, to ne znači inicirati seks. Usporedbe radi, to je zaista riskantno, ali ni približno tako izazovno kao … svakodnevno moliti sa svojom ženom.

Neki muškarci već svakodnevno mole sa svojim ženama. Ali kada sam pred njih stavio ovaj izazov, kod mnogih sam u očima vidio oklijevanje, čak i strah. To je daleko izvan njihove zone udobnosti.

Nisam siguran bismo li Barbara i ja još uvijek bili u braku bez te duhovne discipline kroz koju smo zajedno iskusili Boga. Ona nas je spriječila da gradimo zidove u našem braku, prisilila nas je da opraštamo jedno drugome i održala nas usmjerene u istom pravcu.

Jedan poslovni čovjek koji radi za dobro poznatu tvrtku odazvao se na moj izazov prije mnogo godina. On i njegova žena u braku su mnogo godina i imaju dvoje djece. U to vrijeme prolazio je kroz neke poteškoće u svom braku – bio je ljut jer nisu provodili dovoljno vremena zajedno, fizički i odnosno, počeo je ponovno piti i dvije godine su spavali u odvojenim sobama. Nisu razmišljali o razvodu i bili su predani braku, ali prema njegovim riječima: „Bili smo na različitim valnim duljinama; duhovno i mentalno. Ona je željela da zajedno proučavamo Bibliju i molimo, ali ja to nisam htio zbog ljutnje koju sam osjećao prema njoj.“

Nekoliko godina kasnije, ponovno smo se susreli i napisao mi je kako se njihov odnos transformirao nakon što je preuzeo inicijativu da svakodnevno moli sa svojom ženom.

Nakon što smo neko vrijeme zajedno molili, vidjeli smo zadivljujuće promjene u svojim životima. Vrlo brzo moja se ljutnja umanjila. Svake večeri naše su molitve postajale sve lakše i više nam značile. Ubrzo smo se našli na istoj valnoj duljini, naši stavovi jedno prema drugome su se promijenili i ponovo smo se počeli sviđati jedno drugome.

Također smo vidjeli promjenu u našem roditeljstvu, počeli smo više razgovarati i voditi dublje razgovore. Tijekom proteklih nekoliko godina naši su se razgovori pretvorili u duboka i značajna sagledavanja vlastitih života i grešaka koje smo počinili. Dijelimo boli, frustracije, i brige. Oboje želimo pomoći drugome i biti si potpora kada je to potrebno.

Kako smo počeli voljeti i poštovati jedno drugoga, naš seksualni život se pretvorio u predivni izražaj naše ljubavi i postao više zadovoljavajući nego ikada prije. Naš pojedinačni i zajednički hod s Bogom je postao dublji nego ikad. Kao i kod svih brakova, još uvijek se pojavljuju problemi, ali sada se osjećamo opremljenima da se nosimo s njima na pozitivan način.

Bog je učinio silno djelo u našem braku i uspjeh pripisujemo činjenici da svake večeri zajedno pristupamo prijestolju milosti. Zaista je njegova milost ta koja nas je održala. Zapravo, mnogo puta smo se hvalili kako znamo da Bog postoji. Samo je on mogao spasiti tu ruševinu od našeg braka i učiniti ne samo da preživi, već i da napreduje

 Možete li zamisliti što bi se dogodilo s vašim brakom i vašom obitelji kada biste pokazali takvu vrstu inicijative. Moj poticaj vam je da pokušate. Ako propustite koji dan, nastavite sljedeći. Spoznao sam da muškarci koji iniciraju molitvu sa svojim ženama imaju dramatično drukčiji odnos s njima u roku od dvije godine.

Piše: Dennis Rainey