Podjeli s drugima...

Kao tek udana žena, znala sam da mnogi aspekti mog braka s Dennisom neće biti onakvima kakvima sam ih zamišljala, ali istina me svejedno iznenadila. Čak i nakon četrdeset godina zajedno, naša potreba da opraštamo jedno drugome je jednako tako svježa kao i prvog dana. Mislili biste da smo naučili kako ne govoriti ružne stvari; kako ne povrijediti jedno drugoga, kako ne uzimati jedno drugoga zdravo za gotovo. Ali mi smo nesavršena ljudska bića koja ne ljube jedno drugo onoliko koliko bismo željeli.

Kao što je napisao Henry Nouwen: „Opraštanje je riječ za ljubav koja se koristi među ljudima koji slabo ljube.“ A budući da slabo ljubimo, moramo često opraštati.

Ponekad poželim da nije tako – da ćemo jednom nadići tu potrebu da učestalo opraštamo jedno drugome. Ali tada se sjetim da je to sama bit kršćanstva: Bog pun ljubavi i suosjećanja koji pokušava zadobiti tvrdoglava i grešna stvorenja. On je pokazao tu ljubav poslavši svog Sina Isusa Krista da umre za nas dok smo još bili grešnici (vidi Poslanicu Rimljanima 5,8). On nam je oprostio i omogućio nam da uživamo u zajedništvu s njim. I on nas poziva da oprostimo jedni drugima kao što je on oprostio nama (vidi Poslanicu Efežanima 4,32). Zato je brak odraz evanđelja, slika Kristovog odnosa s Crkvom.

Kršćanstvo se, dakle, temelji na opraštanju. A odličan brak je, prema riječima Ruth Bell Graham: „zajednica između dvoje ljudi koji dobro praštaju.“ Dvoje nesavršenih ljudi koji žive zajedno morat će mnogo puta oprostiti jedno drugome – možda čak svakoga dana. I uz put budi rečeno, ako obitelji dodate i djecu, potreba za oproštenjem će se još više povećati zbog povećanog broja grešnih ljudi koji žive pod jednim krovom.

Jedna od mojih omiljenih priča o opraštanju je ona o Josipu iz Starog zavjeta. Njegova su ga ljubomorna braća prodala u ropstvo i rekla ocu da su ga ubile divlje zvijeri. Josip je odveden u Egipat gdje je ponovo prodan, ovoga puta vojnom časniku. Kasnije je nepravedno poslan u zatvor za nešto što nije učinio. Ali umjesto da bude ljut, Josip je vjerovao da je Bog s njim. Vjerovao je da Bog zaslužuje da mu vjeruje, da ga se boji i da mu bude poslušan.

Photo Credit: Leandro Mocca via Compfight cc

Photo Credit: Leandro Mocca via Compfight cc

Naposljetku se Josip po Božjoj providnosti uzdignuo na visok položaj moći i utjecaja. Premotamo li unaprijed za dvanaest godina, Josip je bio zaposlen sastajući se s ljudima iz cijeloga svijeta koji su dolazili po hranu kako bi preživjeli tešku glad. I tko se pojavio moleći za hranu? Njegova braća.

Josip je mogao iskoristiti svoju moć kako bi se osvetio svojoj braći. Tko bi ga krivio za to? Umjesto toga, on im je oprostio i rekao im: „Ne bojte se. Ta zar sam ja namjesto Boga! Osim toga, iako ste vi namjeravali da meni naudite, Bog je bio ono okrenuo na dobro: da učini što se danas zbiva – da spasi život velikom narodu“ (Post 50,19-20).

Josipova priča ilustrira da opraštanje znači odustati od prava da kaznimo nečije grijehe učinjene protiv nas. Često će se činiti kao da radite protivno svega što je u vama – želje za pravdom, osvetom. Ali to je milost na djelu – dati osobi nešto što ona ili on ne zaslužuje.

Možda će se oproštenje zato činiti razumnijim, ili možda lakšim, ako se sjetite Božje milosti u svojim životima. Snaga oproštenja leži u sposobnosti da iznova i iznova oponaša Božje oproštenje.  Oproštenje prenosi poruku evanđelja i njegovu nemjerljivu snagu iscjeljenja slomljenom svijetu.

Na kraju, opraštati znači surađivati s Božjim planom. Josip je prepoznao da je Bog upravljao njegovim životom kako bi ostvario svoju svrhu. Bog je uzeo neizrecivo okrutno djelo koje su Josipova braća počinila sa zlom namjerom i na kraju ga iskoristio kako bi spasio židovski narod.

Na sličan način i vi morate surađivati s Božjim planom da ostvarite intiman odnos u svom braku. Vaš vas supružnik može povrijediti dublje od bilo koje druge osobe. Ipak, ako vama Bog svakodnevno oprašta, zašto vi ne biste mogli učiniti isto?

Piše: Barbara Rainey