Cilj uravnoteženog komunikatora je priklano izražavanje i upravljanje mislima i emocija.
Mnogi od nas misle kako je najgore što možemo učiniti tijekom rasprave da postanemo emocionalni. Mislimo kako su osjećaji nepredvidivi i stoga potkopavaju našu sposobnost da objektivno i bez izljeva strasti raspravimo neki problem. Stoga pokušavamo potisnuti ili ignorirati svoje osjećaje tijekom rasprave kako bi došli do rješenja.
Takav pogled je u mnogočemu manjkav. Kao prvo, to jednostavno nije moguće. Cilj uravnoteženog komunikatora je prikladno izražavanje i upravljanje mislima i osjećajima. Kada apostol Pavao potiče kršćane u Efezu da traže Krista, on ne moli samo da njihov intelekt i razum budu prosvijetljeni. Umjesto toga moli: „da vam dadne prosvijetljene oči vašeg srca“ (Ef 1,18). Riječ „srce“ u hebrejskom jeziku podrazumijeva cijelo nečije biće – um, osjećaje, tijelo i volju. Bog želi da cijelo naše biće bude uključeno u potragu za njim.
Isto vrijedi i za sukobe. Zanijekati ili odbaciti osjećaje znači da se samo djelomično uključujete u razgovor. Najsigurniji način da izazovete provalu nečijih osjećaja je da ih omalovažite ili ignorirate. Izražavanje i prihvaćanje osjećaja na ispravan način je temelj zdravog razgovora.
Drugo, problem s izražavanjem naših osjećaja tijekom emocionalno nabijenog razgovora leži u tome da na taj način potisnemo i vlastitu motivaciju za rješavanje sukoba. U svom obilnom djelu od 500 stranica On Religius Affections (O vjerskim osjećajima) veliki puritanski propovjednik Jonathan Edwards piše kako je u prirodi ljudskih bića da budu neaktivna osim ako ih se nekako ne motivira snažnim osjećajima. Osjećaji mržnje, ljubavi, strasti, nade, beznađa i ljutnje služe kao poticaji koji nas pokreću na dužnost ili djelovanje prema drugima. Ako potisnemo svoje osjećaje, što je krivo, također blokiramo rad mehanizma koji nas vodi prema rješenju. Često tijekom teških razgovora naši osjećaji – želja za pomirenjem, pravdom, rješavanjem sukoba ili dijeljenju Kristove ljubavi – budu oni koji nas potiču na djelovanje i ne dozvoljavaju nam da napustimo razgovor.
Treće, osjećaji su snažan pokazatelj da je pojedincima još uvijek stalo jedno do drugoga i do odnosa. Često svojim studentima kažem kako suprotnost ljubavi nije mržnja, već indiferentnost. Ja ne mrzim ljude prema kojima sam indiferentan ili koji mi ništa ne znače. Čemu trošiti emocije? Vjerojatnije je da će se moja ljutnja pojaviti u odnosu s ljudima koji mi nešto znače – moj šef, žena, kolega, dijete ili neka bliska osoba.
Na kraju, razlog zašto ne bismo trebali potiskivati ili nijekati svoje osjećaje je taj da Bog to nije činio u odnosu prema nama. U Pismu se susrećemo s Bogom koji je nepromjenjiv, silan, svet i emocionalan.
Priprema za uključivanje u raspravu
Koji su koraci koje možemo poduzeti kako bismo identificirali i izrazili svoje osjećaje kada dođe trenutak da uključimo drugu osobu u težak razgovor? Ovo su neki prijedlozi.
Procijenite svoje trenutno emocionalno stanje. Svi smo mi podložni tome da nas osjećaji preuzmu. Temelj za učinkovito izražavanje osjećaja je prepoznavanje osjećaja koje imamo prije no što se uopće upustimo u razgovor. Govorim o osjećajima u množini jer u većini situacija osjećamo višestruke osjećaje.
Prvi korak u procjeni svog emocionalnog stanja je imenovanje osjećaja. Problem je u tome da mnogi od nas imaju jako siromašan vokabular za emocije. Kada smo ljuti, jednostavno kažemo: „Ljut sam!“
Kada savjetujem parove, tražim od njih da mi navedu barem tri specifična opisa jednog osjećaja. Ako mi osoba kaže kako je obeshrabrena u vezi odnosa, tražim ju da mi da još neke riječi kojima bi to opisala. Osoba se može osjećati dobro u vezi odnosa u cjelini, ali u isto vrijeme biti razočarana u vezi određenog aspekta odnosa. Tako osoba koja je obeshrabrena može na cijeli odnos gledati beznadno. Ključ je u promišljanju i objašnjavanju emocionalnog stanja.
Koristite fragmentiranje. Ova tehnika čudnog naziva je osnovica pregovaračkog projekta razvijenog na Sveučilištu Harvard te se smatra najučinkovitijim načinom smanjenja emocionalne napetosti tijekom sukoba. Fragmentiranje je proces razlaganje sukoba na manje fragmente s kojima se lakše nositi. Temelji se na ideji da, što je sukob manji, to su osjećaji slabiji. Primjerice izjave poput „Ne osjećam se cijenjeno u ovom odnosu“, ili, „Naša komunikacija je jadna“, su preširoke i emocionalno nabijene. Kako se ti osjećaji mogu rastaviti u manje dijelove s kojima se lakše nositi, a da ih se pritom ne trivijalizira?
Ključ je u formuli x-y-z: kada ti učiniš x u situaciji y, ja se osjećam z. Primjerice, kolega s posla smatra da vi ne poštujete njegovu religiju i zbog toga je zauzeo izuzetno obrambeni stav. Nedostatak poštovanja prema nečijom vjerskoj tradiciji jer ozbiljno pitanje, ali je preširoka tema za pregovore. Možda bi bilo od pomoći upitati: „Zbog čega se osjećaš kao da te ne poštujem?“ Vaš kolega odgovara: „Kada me upitaš o mojoj vjeri, imaš tendenciju istaknuti samo ono loše u vezi nje. Nikada ne pokušavaš naći neka područja u kojima ćemo se složiti. Zato ne vidim smisao u tome da me uopće pitaš.“ Ako to stavimo u x-y-z formulu to će zvučati: Kada pronalaziš samo loše stvari (x) dok opisujem svoju vjeru (y) osjećam se obezvrijeđeno i obrambeno (z). Iako ova metoda ne nudi rješenja, pomaže objema stranama da razumiju izvor svojih osjećaja.
Nakon što čujete prigovor svog kolege, problem možete sažeti ovako: „Znači naše emocije su uzburkane jer ti na moje izazove svojoj vjeri gledaš kao nedostatak poštovanja, a ne kao na zdravu raspravu kao što ih ja vidim.“ Takva formula može ljude odmaknuti od osjećaja do onoga što znanstvenici nazivaju meta – komunikacijom – komunikacijom o komunikaciji. Primjerice, možete pitati: „Bi li bilo od pomoći da te ne prekidam kad kada opisuješ svoju obitelj?“, „Bi li bilo produktivnije da počnemo od područja oko kojih se slažemo, umjesto onih oko kojih se razilazimo?“, „Kako da strukturiram naš razgovor kako bi više nalikovao zdravoj raspravi, nego napadu koji izaziva snažne osjećaje?“
Duh Sveti čini razliku
Iako su ovi prijedlozi za upravljanje osjećajima vrijedni, imaju jednu manu. Kako bismo razjasnili i upravljali osjećajima moramo biti disciplinirani i svjesni svojih fluktuirajućih osjećaja. Uspjeh je određen našom emocionalnom inteligencijom i vještinom.
Apostol Pavao ima temeljno drukčiji pristup. Kada poziva kršćane u Efezu da odbace snažne emocije kao što su bijes, gorčina, ljutnja i da oblikuju zdrave odnose, ne kaže im da se više trude. Umjesto toga, ohrabruje ih da se „napune Duhom“ (Ef 5,18). Ono što izdvaja kršćane kao komunikatore je njihovo oslanjanje na duhovnu snagu koja ne dolazi od njih samih.
Piše: Tim Muehlhoff