Proslavljajmo dobre strane naših đaka!

Ivan je bio učenik četvrtog razreda koji se osjećao zatočen osjećajem beznadnosti. Njegov otac nije uspijevao naći posao. Njegova se majka brinula o baki koja je bila vezana za krevet, a stan u kojem su živjeli raspadao se. Nije znao dobro čitati, zbog čega su mu se druga djeca rugala. Premda je učiteljica vidjela da je Ivan tijekom četiri godine školovanja uznapredovao u učenju, zaključila je da mu ipak više nema kako drugačije pomoći.

Dok su jednoga dana na satu učenici samostalno čitali “Maloga princa”, Ivan (koji je i ovaj put zaboravio knjigu kod kuće) je iz svoga džepa izvukao poduži komad konopca i počeo ga omatati oko prstiju. Dok je tako putem kompleksnih operacija i permutacija svijao i oblikovao konopac u razne oblike, privukao je pozornost ne samo učiteljice, već i ostalih đaka. Uskoro su svi pogledi bili upereni u njega, dok je on i dalje u tišini oblikovao svoje tvorevine. Umjesto da ga prekori zbog toga što ne radi ono što mu je zadano, učiteljica je stala kraj njega i zamolila ga da joj objasni što on to radi. Ubrzo je Ivan shvatio da mu se ostala djeca u razredu ne rugaju, već su, dapače, zainteresirana za njegove rukotvorine. Bojažljivo je objasnio kako je uspio napraviti to što je napravio, te se iskreno iznenadio kad je shvatio da drugi ne znaju napraviti to isto. Učiteljica je rekla da će sutradan ona donijeti dovoljno konopca za sve đake i upitala Ivana bi li želio svima pokazati kako pravi takve oblike. Sutradan su svi đaci gledali i pratili Ivana dok je ovaj sramežljivo pokazivao kako napraviti razne oblike od konopca. Tada je učiteljica zamolila Ivana da napiše uputstva za pravljenje oblika kako bi sva djeca mogla vježbati kod kuće. Ivan (koji inače ni zadaće nije završavao) je sada napisao detaljna uputstva kako bi pomogao kolegama iz razreda. Za vrijeme odmora je skupina učenika na igralištu okružila Ivana, radila na svojim oblicima od konopca i komentirala tuđe rukotvorine. Ivanov život kod kuće je još uvijek bio težak, ali komad konopca i mudra učiteljica su mu pomogli da se uključi u život u školskoj učionici.

Mi učitelji znamo da djeca poput Ivana dolaze u naše učionice opremljena svojim vlastitim "hardverom" i "softverom" – a za njegov razvoj je nužno oboje. Vygotsky je promicao koncept zone proksimalnog razvoja (1978), tvrdeći da se kognitivni razvoj djece odvija u socijalnom kontekstu života (Beliavsky, 2006). Djetetov "softver" se dade oblikovati, što mu omogućuje da reagira na svijet koji ga okružuje, kao i da uči od drugih. Međutim, "hardver" s kojim je dijete došlo na svijet očituje se u djetetovom specifičnom pristupu učenju, interestima i sposobnostima. Vygotsky je vjerovao da će dijete biti uspješnije u učenju ako bude učilo zajedno s odraslom osobom ili drugim učenikom, čime bi se dosegla gornja granica učenja koja bi omogućila djetetu da ostvari više nego što bi to bilo u stanju učiniti ako bi učilo samo. Ivanova učiteljica je uvidjela da Ivan posjeduje talent te mu se pridružila u njegovom interesu, čime je doprinijela unaprjeđenju njegovih komunikacijskih sposobnosti i vještine pisanja.

Kada shvatimo da djeca koja su nam povjerena imaju različite dobre strane koje se ne mogu uvijek procijeniti matematičkim niti znanstvenim putem, tada možemo proširiti svoj pogled dalje od udžbenika i pomoći im u razvoju jedinstvenih osobnih sposobnosti. Howard Gardner je 2006. godine s ciljem da objasni kako ljudski razum funkcionira razradio koncepciju o različitim vrstama inteligencije. Svaka od tih različitih inteligencija je usko povezana s kognitivnim razvojem djeteta, te ih kao takve svaku treba prepoznati i razvijati kako bi dijete moglo ostvariti svoj puni potencijal. Evo popisa koji ukratko iznosi različite vrste inteligencije po Gardeneru:
• lingvistička inteligencija – sposobnost razumijevanja i korištenja usmene i pismene komunikacije
• logičko-matematička inteligencija – sposobnost razumijevanja i korištenja logike i numeričkih simbola i operacija
• glazbena inteligencija – sposobnost razumijevanja i korištenja ritma, tonaliteta, melodija i harmonija
• prostorna inteligencija – sposobnost orijentiranja u trodimenzionalnom prostoru i manipuliranja njime
• tjelesno-kinestetska inteligencija – sposobnost koordinacije fizičkih pokreta
• prirodnjačka inteligencija – sposobnost razlikovanja i kategoriziranja predmeta i pojava iz prirode
• interpersonalna inteligencija – sposobnost razumijevanja drugih ljudi i interakcije s njima
• intrapersonalna inteligencija – sposobnost razumijevanja i korištenja vlastitih misli, osjećaja, sklonosti i interesa
• egzistencijalna inteligencija – sposobnost razmatranja apstraktnih pojava ili pitanja koje sežu izvan područja osjetilnoga (npr., beskonačnog prostora ili vremena)

Kad bacimo pogled po učionici, možemo vidjeti svako dijete kao jedinstven sklop svih ovih sposobnosti. Neka djeca možda posjeduju sve ove sposobnosti u relativno sličnom omjeru (poput kakvog platoa); dok će druga djeca biti iznimno jaka u nekim područjima, a u drugima će biti slaba (poput planinskih vrhunaca). Često znamo pohvaliti dijete koje ima izražene logičko-matematičke ili lingvističke sposobnosti, jer se takve sposobnosti dobro uklapaju u kontekst škole, dok s druge strane odbacujemo dijete koje ima egzistencijalne sposobnosti zato što cijeli dan sanjari, ili pak dijete s tjelesno-kinestetskim sposobnostima jer nije u stanju mirno sjediti na mjestu. Teorija o različitim vrstama inteligencije predlaže da trebamo govoriti o učenikovima dobrim stranama na temelju onoga što ono može, a ne na temelju onoga što ne može, učiniti.

Razmišljanje orijentirano na mane – koje je često puno lakše – usmjereno je na prepoznavanje djetetovih negativnih karakteristika, i cilj mu nije gledati na dijete u pozitivnom svjetlu. Ivanova učiteljica je lako mogla zaključiti da je Ivan jednostavno loš đak koji nema što ponuditi ostatku razreda, no ona je u njemu prepoznala skrivenu sposobnost koja će mu pomoći da zasja pred drugima, istodobno izgrađujući njegovo samopouzdanje. Prema Molnaru i Renquistu (1989), da bi razbili paradigmu razmišljanja orijentiranog na mane, učitelji moraju biti u stanju sagledati situaciju u drugačijem kontekstu kako bi mogli vidjeti dijete u pozitivnom svjetlu. Ako nastoje verbalizirati problem objektivnim riječima, tražeći makar i najmanju naznaku pozitivne karakteristike ili sposobnosti doprinosa kod djeteta, tražeći riječi kojima mogu smisleno opisati spomenuto dijete, i tada izražavajući takvu iskrenu izjavu pred djetetom, učitelji mogu promijeniti vlastitu negativnu percepciju i pokrenuti dijete u pozitivnom smjeru. Ivanova učiteljica je vrlo lako prepoznala Ivanove slabosti, ali se isto tako potrudila otkriti nešto u čemu bi on mogao biti uspješan. Konopac joj je pružio referencu prema kojoj je mogla rekontekstualizirati svoje mišljenje, dajući drugim učenicima priliku da učine isto. Često nismo svjesni da gledamo samo na tuđe mane sve dok sami sebe ne uhvatimo kako na igralištu pred drugim učiteljima prigovaramo na određenoga učenika, ili kada se na informacijama s roditeljima osjećamo isfrustrirano. Ako smatrate da niste žrtva razmišljanja orijentiranog na mane, poslušajte se kada razgovarate s drugim učiteljima. Žalite li se na određenu djecu? Imate li već unaprijed određena očekivanja prema njima? Slušajte što govorite i iskreno procijenite gledate li na svako dijete u svome razredu na pozitivan način.

Kao jedan od ciljeva hrvatskog plana unaprjeđenja obrazovanja Croatia’s Education Development Sector Plan (MZOS, 2005) navodi se želja Vlade da potakne “različite načine pomaganja učenicima u procesu učenja i u izvan-nastavnim aktivnostima te stvaranje ozračja zajednice učenja unutar koje će se izgrađivati bliski međuljudski odnosi ispunjeni poštovanjem” (str.vii). Odbacivanjem razmišljanja o sposobnostima učenika na način da gledamo samo na njihove mane i usredotočivanjem na prednosti svakog pojedinoga od njih, učitelji će doći korak bliže ostvarivanju toga ozračja škole kao zajednice učenja s bliskim odnosima ispunjenima poštovanjem. Evo nekoliko načela pomoću kojih možemo otkriti djetetove dobre strane na koje nam udžbenici ne mogu ukazati (Moran, Kornhaber, & Gardner, 2006).

• Otkrijte dobre strane djeteta. Upoznajte se s raznim oblicima inteligencije i preoblikujte svoje negativno razmišljanje. Jedan učenik koji je imao poteškoća u pisanju sastavaka je s druge strane znao graditi vrlo kompleksne strukture od Lego i drvenih kockica. Učiteljica ga je zamolila da napiše sastavak o tome kako je i radi čega napravio baš takve konstrukcije. Učeniku je to koristilo, ali i ostatku razreda s njime jer su u njemu vidjeli nekoga tko je sposoban i tko ima što ponuditi ostalima.
• Pomozite djeci da gledaju na dobre strane ostalih đaka. Ako zaista želimo da naši razredi budu sukladni s Planom hrvatske Vlade, tada moramo naučiti djecu da se međusobno poštuju. Kada učitelj prepozna nečije dobre strane, đaci će ga vrlo često oponašati u tome. Kada djetetu objasnite koje njegove dobre strane vidite, njemu će to koristiti, a ostatak razreda će ga vidjeti kao sposobnog člana razreda koji ima što ponuditi drugima.
• Neka vam učenikove dobre strane posluže kao kamen temeljac za usađivanje ljubavi prema učenju. Jedna učiteljica je započela sat biologije u petom razredu tako što je djeci ispričala koliko voli čitati o anatomiji. Učenici nisu dijelili njezino oduševljenje anatomijom, pa ih je upitala što njih zanima. Djeca su na ploču napisala teme koje ih zanimaju: glazba, sport, medicina, religija i humor, te su se upustila u diskusiju o tome kako su razvili svoje interese. Zatim je učiteljica potakla djecu da tijekom narednih nekoliko tjedana aktivno proučavaju ono što ih zanima, ali u kontekstu anatomije i načina na koji je ona povezana s tim konkretnim područjem. Jedan učenik je pisao o tome kako su tenisice rađene za sportaše i da su oblikovane tako da prate anatomski oblik stopala. Drugi učenik je opisivao zvučne valove u glazbi te objasnio na koji način glasnija i tiša glazba djeluju na bubnjiće. Svima im je polazna točka bilo njihovo područje interesa, i zbog toga su uživali u učenju.
• Naučite učenike kako da pomoću svojih dobrih strana prevladaju svoje slabosti. Raditi na "tekući" način (Csikszentmihalyi, 1997) znači da toliko uživamo u onome što radimo da nam se čini kao da vrijeme leti. Gardenerova koncepcija o različitim vrstama inteligencije podrazumijeva da dobre strane mogu pomoći učeniku u prevladavanju njegovih mana. Kada se učenici orijentiraju na ono u čemu su jaki i na ono što ih interesira, u stanju su zaboraviti – kao što je to Ivan zaboravio – da rade i ono što im se inače ne dopada. On je napisao uputstva i predao zadaću na vrijeme, a da to nije ni shvatio. Kad se učenici uključe u rad, tada nam se pruža mogućnost da ojačamo ona područja u kojima su slabiji.

Svrha poučavanja djece na temelju njihovih prednosti nije nagomilati dodatnog posla učiteljima. Točnije bi bilo reći da će to omogućiti učiteljima da steknu drugačiji pogled na dijete koje ima problema u učenju i pokažu da ima nade da i takvo dijete postane uspješan učenik. Kada se uistinu malo više posvetimo svojim učenicima, tada ćemo vidjeti za što su sve sposobni. Hrvatski prosvjetari se nalaze pod sve većim pritiskom da promijene pristup edukaciji. Ukoliko naprave odmak od paradigme razmišljanja orijentiranog na mane (Weiner, 2006) i umjesto toga počnu proslavljati dobre strane učenika, bit će to veliki korak za sve đake, pa tako i za maloga Ivana.

Literatura
Beliavsky, N. (2006). Revisiting Vygotsky and Gardner: Realizing human potential (Ostvarivanje ljudskog potencijala). Journal of Aesthetic Education (Dnevnik estetskog obrazovanja), 40(2), 1-11.
Gardner, H. (2006). Multiple intelligences: New horizons (Višestruka inteligencija: novi vidici). New York: BasicBooks.
Molnar, A., & Lindquist, B. (1989). Changing problem behavior in schools (Kako promijeniti problematično ponašanje u školama). San Francisco: Jossey-Bass.
Moran, S., Kornhaber, M. & Gardner, H. (2006). Orchestrating multiple intelligences (Usklađivanje različitih vrsta inteligencije). Educational Leadership (Edukacijsko vođenje), 64(1), 23-27.
M.Z.O.S. (2005). Plan unaprjeđenja sektora obrazovanja. Zagreb: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa.
Vygotsky, L.S. (1978). Mind in society: The development of higher psychological processes (Razum i društvo: razvoj viših psiholoških procesa). Camridge, MA: Harvard University Press.
Weiner, L. (2006). Challenging deficit thinking (Izazov razmišljanju orijentiranom na mane). Educational Leadership (Edukacijsko vođenje), 64(1), 42-45.

Autor: Jayne Cuidon, Ph.D., savjetnica pri Obiteljskom životu, ogranku udruge FOKUS