Zašto je Bog stvorio brak?

Jedna stara rabinska priča govori o tome na koji je način odabrano mjesto za Božji sveti hram. Dva su brata zajedno radila u polju i u mlinu. Svake bi večeri podijelili žito koje su sakupili i svatko od njih bi ponio svoj dio kući.
Jedan brat je bio samac, a drugi je bio oženjen i imao mnogo djece. Brat samac je znao da je drugom bratu potrebno mnogo više žita kako bi nahranio svoju veliku obitelj. Zato bi noću potajno stavljao još žita u bratovu žitnicu. Oženjeni je brat znao da brat samac u starosti neće imati nikoga da se o njemu brine. Zato bi svake noći i on potajno stavljao još žita u bratovu žitnicu.

Jedne su se večeri sreli i obojica su shvatili što je onaj drugi radio. Zagrlili su se i, kao što kaže priča, Bog, koji je sve ovo gledao, reče: " Ovo je sveto mjesto, mjesto ljubavi, i ovdje će se sagraditi moj hram." Sveto mjesto je mjesto na kojemu se Bog objavljuje svome narodu, "mjesto na kojem se ljudi susreću u ljubavi".
Brak može biti to sveto mjesto, odnos koji je slika Božje ljubav prema svijetu.

Razlozi za postojanje braka

Starješine ranokršćanskih crkava bili su svjesni da je analogija pomirenja najvažnija svrha braka. Znali su da brak treba biti slika jedinstva Krista i njegove crkve. Pavao o tome govori u Poslanici Efežanima (5:22-33).
Ranokršćanski mislilac Augustin (354-430 poslije Krista) navodi tri dobrobiti braka: djeca, vjera (vjernost) i sakrament. Vrlo jasno ističe da je najvažniji među njima sakrament. Brak može postojati bez djece ili vjere, ali brak prestaje postojati ako dvoje ljudi odustanu i odu jedno od drugoga. Upravo je u tome bit sakramenta. Sve dok je dvoje ljudi u braku, oni su slika, koliko god nesavršena, odnosa stalne predanosti između Krista i Njegove crkve. Stoga je neprocjenjivo važno jednostavno ne odustati.

Najvažnije je znati zašto smo u braku i zašto bismo u njemu trebali ostati. Ključno je sljedeće pitanje: Gledamo li na brak iz Božje ili ljudske perspektive? Gledano iz ljudske perspektive, u braku ostajemo sve dok su zadovoljene naše "zemaljske" potrebe, želje i očekivanja. Gledano iz Božje perspektive, brak trebamo sačuvati jer on donosi slavu Bogu i upućuje grešan svijet na Stvoritelja koji nudi izmirenje.
Umjesto da na bračni odnos gledamo samo kao na odnos koji je stvoren kako bi muškarac i žena zajedno prolazili kroz život, trebali bismo shvatiti da je brak slika najvažnije vijesti koju čovječanstvo može čuti: postoji božanski odnos između Boga i njegovog naroda. U svojem pismu Efežanima Pavao jasno iznosi ovu analogiju. Vjerojatno ste već mnogo puta pročitali ili čuli ove riječi: " Muževi, ljubite svoje žene kao što je i Krist ljubio Crkvu i sam sebe predao za nju, da je posveti čisteći je u kupelji vode uz pratnju riječi, da sam sebi privede crkvu krasnu, bez ljage, bez bore, bez ičega tomu slična, da bude sveta i bez mane." (Efežanima 5: 25-27).

Zapravo i Stari i Novi Zavjet koriste brak kao središnju analogiju - jedinstvo između Boga i Izraela (Stari Zavjet) i jedinstvo između Krista i Njegove crkve (Novi Zavjet).
Izuzetno je važno do kraja razumjeti dubinu ovih analogija. Pomoću njih ćemo otkriti koji je to temelj na kojem se gradi pravi kršćanski brak.
Ako vjerujemo da je osnovna svrha braka biti slika Božje ljubavi prema Njegovoj crkvi, u bračni odnos ulazimo i čuvamo ga s potpuno novom motivacijom. O toj motivaciji govori Pavao u svom drugom pismu Korinćanima: "Zato mu se uporno nastojimo svidjeti" (2. Korinćanima 5:9).

Što Boga čini sretnim?

Ono što vjerujemo utječe na svaku odluku koju donosimo. Pavao je napisao:
" Zato mu se uporno nastojimo svidjeti...". Prvo pitanje koje bismo si uvijek trebali postavljati je: "Sviđa li se ovo Isusu?". Osnovna svrha braka, osim sreće, seksualnog ispunjenja, rađanja djece, zajedništva, međusobnog pomaganja i potpore, je svidjeti se Bogu. Izazov, naravno, leži u tome što je takav način života u potpunosti nesebičan. Umjesto da se pitamo: "Što će mene učiniti sretnim?", rečeno nam je da se trebamo pitati: "Što će Boga učiniti sretnim?".
Nekoliko stihova dalje Pavao ponavlja: "A on je umro mjesto sviju, da živi ne žive više sami za sebe, nego za onoga koji je umro i uskrsnuo za njih."
(2. Korinćanima 5:15).
Kao kršćanin nemam drugog izbora. Trebam nastojati živjeti za Isusa i učiniti Ga pokretačkom snagom svojeg života. To mogu samo ako svakodnevno umirem svojim vlastitim željama. Moram uništiti poriv da se u svemu što radim i kod svake odluke koju donosim prvo pitam što je najbolje za mene. Pavao o ovome govori vrlo slikovito: "Mi uvijek i svuda na svom tijelu nosimo smrtne patnje Isusove, da se na našem tijelu očituje život Isusov." (2. Korinćanima 4:10).
Kao što je Isus pristupio križu, i ja moram pristupati križu noseći Njegove smrtne patnje tako da Njegov život - Njegovi motivi, Njegove namjere i Njegova naklonost budu u svemu što činim.

Svidjeti se Bogu kroz bračni odnos

Na svoju suprugu trebam gledati očima pravog kršćanina: "Zato mi od sada ne poznajemo nikoga po tijelu." (2. Korinćanima 5: 16a). Razlog je jasan:
" Ako je tko u Kristu, on je novi stvor; staro je nestalo, novo je, evo, nastalo." (5:17). Dio tog novog identiteta je i novo poslanje, poslanje koje ima svaki kršćanin, kao što ga ima i sam Isus Krist: "A ovo sve dolazi od Boga koji nas je po Kristu pomirio sa sobom i povjerio nam službu pomirenja..." (5:18).

Razmislite malo o ovome. Kristov je poziv bilo izmiriti nas i ponovo sjediniti s Bogom. Sada je na nama da i sami budemo izmiritelji.

Naravno da Pavao govori o širenju poruke spasenja. Međutim, nije moguće vjerodostojno govoriti o izmirenju s Bogom ako su bračni odnosi puni neprijateljstva, svađa i ako završavaju razvodom. Sve što činim ili govorim treba biti u skladu s porukom izmirenja. Pravi glasnici poruke izmirenja možemo biti jedino ako to izmirenje prakticiramo u svojim odnosima, osobito u braku. Ako moj brak nije u skladu s mojom porukom, promašio sam svoj životni cilj: svidjeti se Kristu i vjerno provoditi poslanje izmirenja - širiti Radosnu vijest o izmirenju Boga s ljudima kroz Isusa Krista. Ako me pokreće želja da se svidim Bogu, davat ću sve od sebe da gradim brak koji je slika tog izmirenja. Gradit ću odnos koji je uzor praštanja, nesebične ljubavi i požrtvovnosti.

Nikako ne želim da drugi ljudi misle da sam prestao voljeti svoju suprugu i da više neću biti uz nju. Ne želim da misle da nisam uspio ispuniti obećanje koje sam donio prije mnogo godina. Nažalost, upravo je ovo slika koju svojim ponašanjem daju mnogi kršćani. Prema statistikama postotak razvoda među "nanaovo rođenim" kršćanima veća je nego među ateistima (27 prema 23 %). Najviši postotak razvoda imaju oni koji sebe nazivaju "radikalnim" kršćanima (30 %). Ne možemo biti vjerodostojni pronositelji Radosne vijesti ako je sami ne živimo.

Znam da postoje iznimke. Jedan od razloga zbog kojih želim dati sve od sebe i sačuvati svoj brak nije to što ću tako biti sretniji (iako vjerujem da hoću); nije to što svojoj djeci želim pružiti siguran dom (iako je i to moja želja); nije to što bi mi bilo strašno gledati svoju ženu kako sve počinje ispočetka (iako znam da bih se osjećao upravo tako). Glavni razlog zbog kojeg čuvam svoj brak je to što je to moja kršćanska dužnost. Ako je osnovna svrha mojeg života širiti Radosnu vijest, ne želim učiniti ništa što bi to ugrozilo.